ponedjeljak, studeni 7, 2011
Dok pijem topli ness osluškujem kako otpijaš gutljaj svoje vruće čokolade. Ali danas je i njoj nešto nedostajalo!?
-Šlag možda,ma više i nije važno!?
Gledam ti oči bez sjaja,briga za sutra ih mori,tišinu pratim..Izostala je radost zbog mog dolaska,tek plahi pogled prosut mojim licem rekao mi je da ti je drago,da si još moj.. Promatram kako u trčanju gubimo dijelove sebe,kako nam život kroz prste curi.Pružaš ruku da pomiluješ mi lice,kao da ti drhti..
Kako je to neobično,kao da se prašina sakupila na dlan,kao da se opraštamo.
-Trebam te, a dio mene u noći se gubi,s laganim dodirom stvarnosti nestaješ. -Trebaš me dok jutrom sa snom se boriš ,a moji koraci postaju sve dalji,sakrivam se a ljubav moja u tvoju se slijeva..
Mili ..
Kako je neobično tako te gledati,ne moći ništa učiniti.. Mogu ti samo sjena biti, tiha pratnja na ponekoj stepenici života,tek bezbrižno sunce u podnožju cvjetnog brežuljka..
Sve, samo ne želim da tišina ti budem..
magdalena
Izvukla iz arhive, malo drugačije obojila ali.. ..i danas se pio ness:))
)
srijeda, listopad 26, 2011
U gradu je bila uobičajena gužva,posla je bilo preko glave.Dani su jednostavno letjeli. Miroslava nisam vidjela od onog dana kada je otišao iz moje kuće,bolje je tako. Nisam mu zamjerila ništa,malo je zaboljelo,ipak mi je lagao,bio je u vezi s nas obje .Ali to je prošlost,nema je više,Beti se smirila, barem je mene prestala zivkati,kao da smo se svi izbjegavali kada bi došla u mjesto,uglavnom nismo se susretali i to mi je odgovaralo.
-Jedno jutro na stolu sam našla poruku: ''čekam te na starom mjestu,hitno je'' M.
-Otišla sam do kafića dvije ulice dalje i našla ga kako sjedi sam,naslonjen na staklo i gleda negdje u daljinu.
- Što se dogodilo,upitah ga bez pozdrava?
-Podigao je pogled,prazan,mutan!
-Što si tako zamišljen,kao da gledaš kroz mene?
-Beti je...ona je...
-Što pobogu čovječe,reci više?
- Ona je umrla...nema je.
-Što to govoriš,ne razumijem.?
-Umrla je,nema je,ponavljao je.!
-Gledala sam ga izbezumljeno,kako?
-Što se dogodilo?
-Pripremali smo galeriju za izložbu mojih slika...nakon što si otišla počeo sam slikati-to je nebitno,što je bilo sa Beti,upala sam mu u riječ.
-Ona je radila rasvjetu povrh slika,sa svojom majkom,upoznala si je,željela je da svaka bude osvijetljana tako da dobije kontrast,da slika živne-tako je govorila. I onda je nešto zaiskrilo, pala je sa lojtre,nisam mogao do nje od iskrenja. Navodno stare instalacije nisu podnijele toliko opterećenje,sve se odjenom našlo u dimu,dok smo je izvukli bilo je prekasno..
-Šutjela sam nekoliko minuta od šoka...nisam ih vidjela više od godine dana,nisam čak ni slušala ništa o njima i sada ovo. Što sada želi od mene?
-Što da ti kažem?
-Žao mi je,užasno mi je žao.
-Ali što radiš kod mene,gdje ti je dijete?
-Kod bake,ona ga čuva,bolje je tako,ja sam ionako sav izgubljen. Kao da sam na početku ničega. Kuda ću,što ću sa sobom?
-Ne znam Miroslave,žao mi je ali doista ne znam...Ja,ja sam užasnuta tim što ti se dogodilo ali ne znam što očekuješ od mene?
-Ništa Megy,sve mi je jasno,samo sam došao,ma neznam ni sam zašto...morao sam doći.
-U redu je polako sam govorila-ponekada su stari prijatelji oni koji najbolje slušaju...Ali samo slušaju,razumiješ,zar ne?
-Život zaliječi rane malo po malo,daj si vremena,imaš sina,budi uz njega,trebaš mu. Ne traži zaborav tako brzo,nema ga...trgni se iz bunila jer si ga ne možeš dozvoliti radi maloga,u godinama je kada je najosjetljiviji. Nastala je tišina,duga mučna tišina kakvu nikada pored njega nisam osjetila. Nisam znala što mu više reći,nisam mogla pronaći riječ kojom bi na trenutak vratila sjaj u te oči..ništa.
Položila sam svoj dlan na njegovu ruku,drhtaj je prošao tijelom,mojim..njegovim,neznam..Pogledao me..u redu je Megy,u redu je. Miroslave,počela sam sa svojim već poznatim tonom glasa koji je odavao da će izlaganje potrajati..prekinuo me...nemoj Megy,rekao sam da razumijem. Trebalo mi je malo odmaka,malo,sebe možda.Hvala ti...
-Moram na posao,ako zatrebaš razgovor,javi se...tu sam,slušati znam.
Blagim dodirom,tek ovlaš prešla sam po njegovu obrazu,zbogom Miroslave.
-Hvala Megy..zbogom!
-Danas je baš vruće,razmišljala sam hodajući od ureda prema autu...Mogla bih uzeti slobodan petak i pobjeći u svoju kućicu...Da,baš to ću i uraditi. Nazvala sam Martu,svoju tajnicu i zamolila je da otkaže sve zakazano tog dana i ispriča me jer se ne osjećam dobro...
-Bravo ja...govorila sam sama sebi..a sada put pod noge. Prošlo je nekoliko mjeseci od Betine smrti,nisam nikada srela nikoga od njezinih ,a i bolje je tako. Kada sam došla u mjesto otišla sam do groblja,stala sam na ulazu razmišljajući.. -Da li je u redu ovo,imam li pravo biti ovdje? Dok sam razmišljala neka starija gospođa me upita:želite li na Betin grob? -Da,odgovorih,želim ali neznam ni gdje je.
-Pođite za mnom,reče mi i krenu se gegati stazicama kao da je svaki dan ovdje...a možda i je..
-Evo ga..ostavit ću vas same,reče i nestade.
-Upalila sam svijeću i zagledala se u isklesanu sliku na crnom mramoru...
Bože,što ti je život,mlada žena,puna života a ode na ovaj način. -Beti...počela sam,žao mi je ako sam te ikada povrijedila,nije mi bila namjera.Nisam ni znala da postojiš dok nisam došla u ovo mjesto,Nisam znala za tvoju ljubav prema Miroslavu...ali nikada se nisam ni stajala između vas. Za mene je on bio tvoj kada sam saznala da je oženjen. Ako si nešto sumnjala, bilo je krivo,on je dio moje prošlosti..istina da sam ga voljela,i da u mom srcu ima posebno mjesto..Ali..znaš,boli i mene misao da je bio ovdje, s tobom, dok je meni obećavao ljubav do groba...Bol je bila velika...preboljela sam je. Sada je slobodan ali je u duši tvoj...on je tvoj Beti. -Zbogom,i nadam se da si tamo sretna.
Svjetlo na trijemu je bilo upaljeno kada sam došla do kuće..malo sam se uplašila i zastala a onda se na trijemu pojavio stari Matija..On je imao ključ od kuće da pazi na nju dok mene nema..
-Večer dijete,nisam te očekivao danas...upravo sam zalio cvijeće,želiš li nešto za večeru,imam pršuta i kruha..
-Hvala stiček Matija,rado bi malo odmorila...navratite ujutro na kavicu.
-U redu-laku noć dijete
-Laku noć i vama.
Život ide dalje...dan po dan,svaka minuta je važna,trenutak koji je tek sekunda može biti utkan u vječnost...Pružimo si priliku za ljubav,za radost ,za oprost.. Vjerujem da život može biti blagonaklon prema onima koji vjeruju u njega...poštujmo ga..Sve drugo je sporedno...Ipak je ova kuća puna ljubavi,kako bi rekao stari Matija..
-Miroslav...da,on je negdje tu...u mjestu je,pitura svoja platna,prlja palete,sluša glazbu,uči živjeti...živi!!
Kraj...hvala na strpljenju:))
magdalena -R.L.G
ponedjeljak, listopad 24, 2011
Uglavnom sam sve već uredila,sada sam se mogla vratiti poslu u gradu,gužvi,mogla sam biti sretna da imam svoj mali kutak kada poželim pobjeći od svega.
Došla sam ovdje vidjeti Miroslava ,a pronašla sam novi život, sebe u maloj kućici punoj topline,ljubavi koja me je negdje čekala..
Miroslav je jedno veče samo došao,tiho kucajući kao da se boji da će ga netko čuti...Želiš li ući,upita ga umjesto pozdrava,kimnuo je i ušao. Kretao se kao da je doma,gledajući u njegova ramena,na trenutak sam ga poželjela..haloo,skuliraj se,oženjen je..kako sam to zaboravila?
-Ali to je tek mali grijeh,kao da mi je vražičak govorio s drugog ramena.
-Ne..dosta s tim glupostima..
-Sjedni...želiš li piće?-iznenadio me ton vlastitog glasa..khm!!
-Može vino,ako imaš naravno.
-Donijela sam pića i sjela nasuprot njega..
-Slušam,imaš li mi nešto za reći ili si svratio iz puke znatiželje?
-Ne želim probleme sa tvojom malom crnom,ne želim se svađati s njom jer nema ni potrebe ni razloga...a usput,mislim da ti je draga malo paranoična.
-Znaš li da ona mene svakodnevno naziva,da me prati,pokušava me zastrašiti iako nemam pojma zašto.
-Tko,Beti?...ma daj,pretjeruješ,nije ona taj tip...ona je samo malo...uzrujana.
-Uzrujana,malo,sreća moja da nije puno..a zbog čega,mog dolaska ili mog ostanka?
-Ostat ćeš?
-Ne ,naravno da neću ali ću dolaziti svaki vikend,godišnji,ali što to tebe zanima? Ti i ja jesmo bili i ostajemo prošlost. Došla sam ovdje da te vidim,da razgovaramo,nedostajao si mi,kao da si nismo sve rekli...Ali kada sam te vidjela s Beti,sve je postalo drugačije...ti imaš svoj život,ja svoj stvaram i nemam ti više što za reći,ako sam i imala nestalo je,negdje se zatrpalo...
-Beti je bila trudna,počeo je...
-Ne Miroslave,ne zanima me što je kada i zbog čega bilo,ne više. Za to si imao dovoljno vremena,čak i previše..Imali smo oboje dovoljno godina da prihvatimo život takvim kakv je. Ljubav koju sam prema tebi osjećala sam putem do tebe rasula,usput,malo po malo i sve je nestalo...Rasplinilo se i ono malo želje kada sam saznala da si oženjen,kada sam čula priče...ne brini neću te ispitivati.Ali da znaš.priča se po ovom mjestu o toj vašoj galeriji,o nabavkama koje su sumnjive,o kopijama Miroslave..
Ti si postao neki drugi čovjek,ja takvog ne poznajem.
-Sve što si čula, ima nešto u tome,ali neke se stvari daju pojasniti,neke malo teže,ipak to je posao...ti to barem znaš.
-Naravno,posao!
-Nisam ovdje došao zbog priča iz mjesta,došao sam zbog tebe,nekih bivših dana,nas koji smo tada bili u njima.
-Nas nema Miroslave...nema!
-Žao mi je Magdaleno,žao mi je jako ako ti to išta znači.
-Ne mora ti biti,što se mene tiče slobodni ste kao ptičice,ja se neću petljati u vaš život.
-Samo to objasni svojoj dragoj ženici,neka malo olabavi uzde,ne želim da naleti na svoje vlastite konope i padne preko njih.
-Znaš,ja jesam pravnica,ali sam prvenstveno čovjek i ne želim nikome loše...zato me ostavite postrani,maknite me iz svog života kao ja vas iz svoga i sve je OK.
-Magdaleno-nisam došao zbog ovog razgovora,došao sam zbog nečeg drugog.
-Čega,upita ga,sada već malo napeto?
-Ja,ja sam prije nekoliko godina,onda kada smo se rastali,kada smo se dogovorili da ćemo si dati prostora,razmisliti napravio nešto što si ne mogu oprostiti...Megy,poslušaj me,zatrovao sam svoj život,u tvoj sam unio dosta bola. Kazna mi je život bez tebe,znam,stavio mi je prst na usta kada sam pokušala nešto reći...znam što ćeš reći,pusti me da završim. Kada sam odlazio iz grada,došao sam ovamo jer sam već bio zaručen,Beti je bila trudna,nije mi trebao prostor,trebao mi je bijeg...Nisam znao pobjeći od nje,pa sam pobjegao od tebe.
Ni moj otac se nikada nije pomirio s tim brakom,nije mi čak dao da živimo u ovoj kući,izbacio me van...
Beti je oduvijek bila zaljubljena u mene,klasična priča iz djetinstva,ostala je ovdje,ja sam otišao u grad...dalje znaš,svi moji dolasci ovamo su bili povezani s njom. Obitelj joj je bila moćna,moji su im bili dužni...ni sam ne znam kako se to sve dogodilo ali sam se jako brzo našao pred oltarom. Počela su ulaganja u galeriju,stizale su čudne pošiljke,sumnjive face su se motale po galeriji..optužili su mene.
-Proveo sam u zatvoru godinu dana...imam još dvije uvjetno-njen stari je to uredio.
-Megy,nisam ništa uradio,barem me ti poznaješ...znaš da volim slikanje,ne bi nikada radio falsifikate...znaš,zar ne?
-Slušala sam u nevjerici...nisam ništa govorila,samo sam ga gledala.
-Kako ja to nisam znala,kako mi je to promaklo,kada je to bilo?
-Pitanja su se počela stvarati jedno za drugim,odgovora nigdje.
Ovako,malo jesam šokirana, ne znam zašto mi to sada govoriš,mi ne postojimo,mi nismo ništa,ja ti nemam što oprostiti,to sam odavno učinila ako sam i imala što...Nisam više ona nejaka cura,sada sam ipak žena,sama ali s idejom i čvrstim stavom o svom životu..
Pođi kući-čeka te Beti,ne želim da mi dođe ovdje...ne želim s njom ništa,ni rat,ni mir..Ona za mene ne postoji,kao da je gljiva koju ne poznajem,ne diram je,obilazim,možda je otrovna,možda nije...ne želim znati.
-Otiđi molim te!
magdalena-R.L.G
nedjelja, listopad 23, 2011
Utorkom je bio sajam,to sam već znala i bila sam tamo rano ujutro dok još štandovi nisu bili otvoreni,voljela sam pratiti kako se život budi u tom malom mjestu. Bio je to poseban doživljaj.. Tog Utorka kao i obično šetala sam između štandova tražeći nešto za svoj novi dom, ogledavajući se okolo skoro sam srušila cijeli štand sa suncokretima. Žena koja je došla s druge strane štanda me pogledala kao da sam joj traktorom preorala čitavo polje suncokreta.
-Ispričavam se, nadam se da nisam ništa uništila.Ako jesam..Odlazi-grubo me prekinula,odlazi od mog štanda,a mogla bi i iz mjesta...ne uklapaš se.
–Ajde'što si otvorila ta usta,nisam ja zubar,ajde'prošetaj dalje.
-Čekajte malo,što sam ja to vama točno učinila,i tko ste vi da mi se na ovaj način obraćate. U redu,razumijem,skoro sam vam srušila cvijeće,ali ne namjerno,pokušala sam se ispričati,prekidate me. Sada mi još govorite da odem iz mjesta,a zašto molim vas?-U meni je već poćelo kipjeti.
-Mala ne traži vraga,ako te moja Beti vidi s onim probisvijetom od muža joj, bit će ti draže da si otišla juče,ne danas,jučee.
-Betii,Beti,a što ta dotična Beti ima samnom,s mojim boravkom ovdje,i naposljetku što ja imam s njezinim probisvijetom kako ga lijepo nazvašte? Koliko vidim niste joj odvjetnica..ili?-zlobno sam se nasmiješila. Miroslava ne vidim baš često,očito zahvaljujući Beti,a vi ste se namjerili na mene bez razloga. -
Ne zanimaju me oženjeni,a još manje bezkičmenjaci kao on..Ustvari,što ja to govorim vama koji spajate suncokrete i kablove...doviđenja,,Gospođo'' majko,pozdravite Beti..!!
Zaboravila sam na susret sa gđom majkom i nastavila sa spajanjem svojih želja i sada već pomalo tanjeg novčanika.
Kupila sam odlično očuvanu podnu lampu iz tko zna kojeg vremena,s posebnim sjenilom,žarko crvene boje. Znala sam točno gdje će se uklopiti. Uz fotelju presvučenu šarenom tkaninom sa crvenim obrubima,u kutu kuće koji je bio malo izbočen,kao mala ostakljena terasa...mjesto za čitanje,stvoreno za pronalaženje sebe u izgubljenom danu. Lampa je bila dosta teška i jedva sam je nosila,a usput sam se još natovarila koje kakvim sitnicama.
Na samom skretanju u ulicu sretnem stolara koji je vozio moju ljuljačku.
-Dobar dan majstore,mogu li i ovu lampicu ubaciti unutra,ubila me već,veselo ga upitah!?
-Naravno,dajte ja ću,a vi uđite u auto. Sjela sam s olakšanjem,nije još bilo daleko do kuće ali lampa me doista umorila.
-Kako ste mlada damo,vidim da se polako kućite,upitao me s ljubaznim smiješkom na licu?
-Nije loše,obožavam sajmove,puno toga tamo ima a ljudi se olako rješavaju stvari koje su još uvijek dobre ili im treba tek mali popravak.
-Da,takvo je vrijeme došlo,sve te novotarije nemaju vrijednost,nemaju dušu. Ali što ja to vama pričam,vi ste mladi,znate sve to. A ja...ja vam samo održavam duh nekih prošlih vremena,kao sa ovom vašom ljuljačkom-sve manje ljudi to traži,ne pamtim kada sam zadnju napravio...Svi teže onim novim, sa tendom,ili što već jest gore,sa željeznom konstrukcijom,za jastucima koji su sve samo ne jastuci..
-ma pustite moje priče!
-Ne, u redu je,imate pravo,reče mu.
-Danas je tako,šopaju nas tim novotarijam da zaboravljamo vrijednost ruku,zaboravljamo ono što predstavlja život,sve je industrijski,sve je identično,kao jaje jajetu,čak se ne trude napraviti ih u raznim bojama,odaberu jednu i ta odgovara svima...
-Uglavnom-ja ne želim za svoj dom te iz trgovina,želim ovu,drvenu s jastucima koje je sašila vaša supruga,želim imati priču o toj ljuljački...želim u njoj život kada je dodirnem.
magdalena-R.L.G
subota, listopad 22, 2011
...kako misliš njen,koliko se sjećam ti si završio likovnu akademiju, vrsni si slikar i želio si svoj atelje,svoju malu oazu slika,paleta,boja,šarenila,crnog vina...jedino ako i ona nije iz tog šarenila boja,mirisa,priča i senzualnosti koju samo vi umjetnici osjetite,kako si mi znao govoriti.
-Duga priča-kako je u gradu,ima li tamo nešto novo,život,ti,klinci,imaš li obitelj?
Prebacio je temu,nije želio o sebi...dobro. Nema baš ništa,sve je onak posloženo kak treba biti.. Živim u stanu u kojem sam i bila,bake više nema,posao je postao obilniji,gužve po gradu sve žešće,uglavnom buka,stiska s vremenom i sve ono što grad čini jednom velikom olujom satkanom od nervoze i večenjeg smiraja.
-Ipak,počela sam,moram te pitati-kada si se oženio?
-Prije dvije godine...tak je ispalo.
-Tak je ispalo?
-kao da su te natjerali,nasmijala sam se
-Ma u redu je,nećemo o tome,a i kasno je moram kući,ne želim da se Beti brine.
-Beti..tako se znači zove mala crna!
-Dobro,nije tlaka,samo ti daj...ja ću malo još u miru šetati.
-Noć Magdaleno,reče i nestade u mraku!
Tu noć odlučila sam ostati neko vrijeme ovdje,ionako me u gradu nitko ne čeka,samoća će mi goditi. A Miroslav,neka živi svoj život obojen u tajne. Zaustavila sam se kod malog izloga u kojem su kao naslikani u vazi stajali suncokreti a oko njih samo žarulje,kablovi,i još neke nepoznate mi stvari. Kako se ovo uklapa jedno s drugim,ima li to neku poveznicu ili se suncokret našao tu,nasred izloga u gomili kablova greškom nekog umjetnika za instalacije... Nastavila sam dalje zaboravivši na taj neobičan izlog sve dok nisam došla do drugog,skoro identičnog samo su u ovom suncokreti bili okruženi raznim pomagalima za kućanstvo...ovi su opaljeni 100 gradi,pomislim si i odšetam dalje. A čudnog li ukusa za uređenje izloga!
-Dani su prolazili prebrzo,Miroslava skoro da i nisam sretala,njegovu malu crnu ni u prolazu. Sigurna sam da su čuli kako se stari Matija ipak odlučio prodati mi onu kućicu-što li misle..tko zna?
U kući se radilo punom parom,morala sam puno toga prije zime popraviti...Srećom pa sam sačuvala onu ušteđevinu koju mi je baka ostavila pa sam sada na miru mogla neke stvari dovesti u red. Ljudi koji su radili bili su po preporuci staroga Matije. Bili su to dobri i vrijedni ljudi,ništa ne tražeći radili su dogovoreni posao.
-Jednom prilikom priđe mi stari Matija- ''Dijete,ova kuća je ljubav'' čuvaj je molim te.! Nekada je u njoj bilo puno veselja...Neka i tebi tako bude.
–Hvala striček Matija,tiho mu odgovorih. Očito ga je puno toga vezalo za ovu kuću,nekako kao da je bio tužan što više ne pripada njemu,kao da je živio dušom u njoj.
Veranda kojoj sam se najviše veselila bila je prva gotova,jedva sam čekala ljuljačku koju sam naručila kod mjesnog stolara...koji gušt,knjiga,piće...ptičice. Naslonjena na onaj isti stup koji je do prije mjesec dana izgledao jadno gledala sam zalazak sunca iza obližnjeg brda..
-Treba li mi još nešto?
još malo pa čiča miča :))
magdalena-R.L.G
četvrtak, listopad 20, 2011
Nisam osjetila ništa osim tupe boli na desnoj ruci,pokušala sam ustati ali tada sam shvatila da mi je lijeva noga u nešto zapetljana. Slaba vidljivost mi je stvarala još više problema...ništa,ostat ću ovdje dok netko ne naiđe. Tišina me skroz obuzela,slušala sam svaki šum,pokušavajući osloboditi nogu rukom sam zagrebala o nešto i zarezala tako da sam osjetila toplinu krvi kako klizi niz lakat..ma savršeno,bravo genijalko...što ćeš si još učiniti?
Koraci su bili tihi jedva čujni,kao da su hodali po perju.. Nije me bilo strah noći, ali ovo malo mjesto meni potpuno nepoznato,ulice na pola osvijetljene..mrak me okruživao i više nego što sam željela...strah je ipak ovladao tijelom,umom...
-Napetost je rasla,strah se širio sve više.
-Što radiš tu dijete,što ti se dogodilo,čula sam nepoznati glas?
-Ne znam,jednostavno sam pala,nogu mi nešto drži i ne mogu se pomaknuti,čula sam sebe kako drhtavim glasom govorim kao navijena...strah!!
-Ah te stare stvari...stalno govorim da to moram maknuti a eto,dajte da vidim što vas je oborilo? ...e Matija,lijepo ti je tvoja pokojna Manda govorila,makni to dok se netko nije ubio,mrmljao je sam za sebe,a ja stara luda ne slušam...bit će to dobro,i dalje je govorio.
-Što je,upitala sam tiho?
-A što bi bilo,stari lanci za stoku,kolci za rajčice i što ja znam što tu svega nema. .Dobro da niste glavom lupilo o korito,tamo je lijevo,ne vidi se,a malo niže je stari bunar,srećom pokriven..žao mi je dijete,ajd sad polako ustani,mislim da sam sve maknuo. Ustala sam i uz pomoć starca došepala do svoje unajmljene sobe.
Matija Šoštić imao je oko šezdeset i koju godinu,bio je suhonjav i nizak. Premda je po izgledu/meni barem,sličio alkoholičaru koji bi dao sve što ima za bocu pića nije se dao samo tako. U razgovoru sam saznala da je ona kuća njegova,da mu ne treba,previše ga podsjeća na njegovu Mandu,kako ju je nazivao.Ali kada sam spomenula prodaju,ušutio je...
-Prodati,kuću..vama?
-Žao mi je dijete,laku noć ti želim.
-Izašao je a da nisam ni odpozdravila od iznenađenja.
Našla sam ga u obližnjem kafiću nekoliko dana od one večeri. U međuvremenu sam se malo raspitivala o kući...Uglavnom nisam ništa saznala osim da je Matija ne želi prodati radi sjećanja na Mandu a sina to ne zanima.
-Dobro veče gospodine Matija,kako ste?
-Pogledao me
-Možda sutra ujutro,reče mi,možda se ujutro budem bolje osjećao pa ćemo popričati,iznenadio me oštrinom i jasnoćom glasa.
-U redu,odgovorila sam,laku noć!
-Laku noć dijete,reče mi.
Izašla sam na praznu ulicu,pomalo mističnu, okupana polumrakom izgledala mi je nekako tijesno.
-Bok Madaleno,jesi li popila piće sa mojim starim?
-Trzaj tijela bio je više nego očit ,Miroslave za Boga miloga.!
-Da ja sam,što si se tako uplašila,nije ovo grad,ovdje nema nasilnika,osim po kojeg pripitog starog momka a oni nisu opasni.
-Jesi za šetnju,upitao je,nakon kraće šutnje?
-Može,pod uvjetom da me ništa ne udari,da ne padnem,da mi ništa ne ispadne i tome sl.stvari.
-Tako je loše krenuo tvoj boravak ovdje?
-Šutjela sam!
...i kako ti se sviđa moje malo mjesto?
-Lijepo je,mirno,sviđa mi se,nisam znala da je ona kuća od tvog staroga'?
Pa..dugo u njoj nitko ne živi,ni ne sjećam se kada sam i sam bio tamo,prođem pored nje ali ne ulazim. Ne pitaj me zašto jer ne znam baš ni sam.
-U redu,neću,ali tko je ona mala crna od neki dan ispred ateljea ili što je već?
-Hmm,mala crna kako je ti zoveš je moja supruga,a atelje je njen.
-Zadovolja?
-U potpunosti,Miroslave!!
magdalena-R.L.G
utorak, listopad 18, 2011
Među kućama u nizu, s prozorima prepunog cvijeća izdvajala se jedna,napuštena, oronula,kao da je zaboravljena. Među korovom se nazirao zapušten povrtnjak,staro pojilo za stoku ,ograda napola urušena,sve je bilo nekako jadno... ali nešto me vuklo da uđem . Paučina koja mi se zaplela u kosu,lice, me uplašila,čulo se lagano šuškanje, stala sam kao ukopana. Pred noge mi je sjeo mali crni mješanac predivnih tužnih očiju i veselo mahao repom.
-Jao,ti mali...zašto se šuljaš kao da si mačka,ti si pas a oni laju,zar ne?
Dok sam hodala kopajući po torbi u potrazi za nekom hranom da dam tom malom stvorenju zapela sam o nešto i ispružila se svom dužinom,nosom ravno u neven koji se neznam kako uspio održati među svim tim korovom. Mješanac me promatrao kao da se smije i dalje mašući repom.
-Za kog Boga ti mašeš repom?
-Ustala sam, stresla prašinu sa sebe i malom mješancu dala keks koji sam izvukla iz torbe. Došla sam polako do trijema kuće,ogledajući se oko sebe promrmljala sam!!
''TO JE TO''
Naslonjena na stup koji je nekada očito bio ponos vlasnika promatrala sam okoliš. Kuća je bila zatvorena i nije se dalo vidjeti unutra ništa,prozori su bili mutni od prašine,neki su još imali žaluzine,nekima su otpale ili su ih odnijeli,tko zna? Uglavnom,kuća mi se svidjela na prvu,da se to urediti...
-Čija li je,moram se raspitati u mjestu?
Odlazeći polako iz dvorišta,pazeći da ponovno ne zapnem za neki kamen,drvo ili tko zna što razmišljala sam..Tko li je živio u njoj,da li je bio sretan,zašto je ostavljena,puštena da trune? Imala sam osjećaj da se stapam s tom kućom,kao da je nekada negdje u mojoj podsvijesti bila moja. Osim malog psa nikoga nije bilo u blizini,pomilovala sam njegovu crnu glavicu i izašla iz dvorišta.
Taj dan Miroslav i ja kao da smo se izbjegavali,u nekom dijelu dana čak nisam ni bila svjesna da je tu negdje,blizu...a onda sam se upitala..tko je on,sada?? Da li je doista ostvario ono što je želio,svoj mali atelje...ali nešto mi se tu nije uklapalo...
On je slikar,što ćemu sve one vaze,stalci?...Ili je...nisam stigla dovršiti misao kada sam sam se ponovo našla na tlu.
Nastavlja se.
magdalena-R.L.G